Kad je prvi put reklo tata umjesto mama… Jako nam je bilo bitno da kaže “tata” jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.

Zašto sam htjela djecu? Što sam rađanjem dobila? Smije li se o rađanju djeteta raspravljati kao o gubitku ili dobitku kad znamo da je imati dijete dobitak. Dobitak? Osmijeh krezubih usta kad ono ima šest mjeseci jest dobitak. Otisak malog dlana na listu papira koji ti dijete uruči na vratima vrtića jest dobitak. Kad ti telefon zazvoni u tri ujutru a petnaestogodišnji sin ti javi da ipak neće postati tata, ona je dobila, jest dobitak. Kći ti diplomira u trideset i drugoj, kud ćeš veće sreće? On ne oženi drogiranu kozu, ona se ne uda za pijanog nasilnika, puna šaka dlaka. Da, djeca jesu dobitak.

Čovjek tako dođe u neke godine. Krene zbrajati dobitke. Nekome od tih možda padne na pamet da je život mogao provesti i kao gubitnik. Proljevi, temperature, neprospavane noći, odlazak muža zbog dječje dernjave najprije u dnevni boravak a zatim u stan cure koja ima samo mačku… Jedinice, dvojke, tenisce, traperice, mobiteli, motori, auti, sudari, drogiranja, gaženje starice na zebri, skupi odvjetnici, socijalne radnice, psiholozi, psihijatri, spavanje do podna, izlazak u ponoć, dolazak u devet ujutro, čekanje na alimentaciju…

Svatko tko ima djecu zna da su ona radost čak i onda kad ti sin ubije prijatelja s kim je krenuo na cugu. Ili kad ti sin ubije curu koja je s njim ostala trudna. Ili kad ti sin ubije… Kćeri ne ubijaju, one te usrećuju na tisuću drugih načina. Znam odvjetnika koji brani mlade ubojice, provalnike i poludjele ovisinike. Njihove majke nikad ne odustaju od borbe za prava svoje djece, ona su u njihovim očima uvijek žrtve.

Ponekad se zapitam kako bih se ja ponašala da sam majka ubojice. Da li bih mu u zatvor nosila čiste majice i uplaćivala lovu na zatvorski račun? Sigurna sam, sto sam posto sigurna, ja sam majka drugačija od drugih. Nikad ne bih nogom kročila ni u pritvor ni u zatvor. Moje dijete godinama bi trunulo u sobi dva sa tri sa još petoricom sebi sličnih. Baš bi me bilo briga što svi seru u jamu metar udaljenu od njihovih kreveta na kat. Sigurna sam, moj sin ubojica izgubio bi mamu, osim…Osim ako ga onaj pokojnik ili ona pokojnica nisu izazivali, izazivali, izazivali…

Ma, djeca su dobitak. Baš dobitak! Kad ostariš pokloniš im kuću u kojoj živiš a oni ti onda dolaze u starački dom, ponekad i dva puta mjesečno. Neka posebno dobra djeca, ima takvih, svoje roditelje znaju nazvati i jednom tjedno. Zvučim zlobno. Da li sam djecu rodila da bi mi svakoga dana telefon jednom zazvonio? Ili sam ih rodila…Zašto sam ih rodila?

Pojma nemam. Jedino u što sam sigurna jest, stiže zima. Moj četrdesetpetogodišnji sin ima osjetljive sinuse a kapu ne nosi. Ponekad ga ujutro, kad je baš jako hladno, nazovem ali mu je telefon u ranim jutarnjim satima isključen. I u kasnim jutarnjim satima. I prijepodne. I poslijepodne. I uvečer. Ma, nema veze. Jučer ga je moja prijateljica srela na Korzu. Smijao se. Njoj se čini da je zdrav.