Elem, pitala učiteljica maloga Muju tko je napisao Na Drini ćupriju, a ovaj odmah dreknuo: "Ja nisam!"

Sjetio me onda mali Mujo na pokojnog pjesnika Branka Čučka, koji je onomad svome prijatelju Dariju Džamonji povjerio zamisao da napiše knjigu s naslovom Na Drini ćuprija, pa kad u knjižari zatraži Na Drini ćupriju, da ga prodavačica pita "jel" onu od Andrića ili onu od Čučka?".

Ničega takvog autoironičnog nije, međutim, bilo u zamisli Emira Kusturice da stotinu-dvije metara od veličanstvenog Mehmed-pašinog mosta u Višegradu sagradi cijelu jednu renesansno-vizantijsku varoš, na Drini Firenzu, da popuni, kako reče, prazninu koju je otomanska vlast ostavila u Bosni, ne dopustivši humanizmu i renesansi da se razmaše njenom historijom i književnošću. Da, ukratko, na pitanje učiteljice tko je napisao "Na Drini ćupriju" digne ruku i mangupski ponosno drekne: "Ja!"

Da sve to dakle uradi na pravdi Boga, a u slavu Ive Andrića. Ili je točnije reći u slavu Boga, a na pravdi Andrića. "Srušili su Andrićevu bistu, a dobili Andrićgrad. Neka paze što rade", adresirao je vrlo precizno svoje pismo o namjerama neimar Kusturica, da ne bi bilo nekih nesporazuma, svodeći golemi privatno-državni projekt na jalijašku osvetu jalijašima što su devedesetih Kusturičinom glavom čitali nesretnog pisca, pa u slavu svoga Boga i na pravdi svoga Andrića srušili piščev višegradski spomenik.

Stražište

Umjesto jedne brončane biste, Višegrad je tako dobio cijeli Andrićev grad, naknadnu svoju renesansnu povijesnu jezgru, sa sve renesansnim fasadama, zidinama i kulama, renesansnom crkvom Svetog velikomučenika kneza Lazara i Vidovdanskih mučenika, renesansnim multipleks-kinom i renesansnom upravnom zgradom Hidroelektrane Višegrad. Eh, da, i renesansnim Andrićevim institutom, u kojemu se najumnije glave srpske renesanse upinju popuniti bezdane praznine u bosanskoj i srpskoj historiji. Poput one, čitali smo ovih dana, stoljetne praznine uoči Vidovdana 1914, povijesne rupe o pravim uzrocima Prvog svjetskog rata.

Svake je hvale vrijedna ta misija graditelja novoga Višegrada, što dovlačeći kamenje s obraslih bosanskih gradina popunjavaju rupe u vlastitoj prošlosti. Zanesenima valjda pred monumentalnim dimenzijama tih praznina, promakla im je, međutim, jedna doslovno pod pendžerom Instituta, jedva par stotina koraka od andrićgradske kapije, na mezarju Stražište, gdje na kamenom spomeniku stoje uklesane riječi "Spomen-obilježje svim ubijenim i nestalim Bošnjacima, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama u Višegradu".

Žrtvama čega?, pita se onda vrli pitac neki lutajući renesansnim Višegradom. Zemljotresa? Poplave? Epidemije? Avionske nesreće? Financijskog inženjeringa?

Ni riječi o tome, međutim, u zbornicima radova andrićgradskog instituta. Ni riječi o onoj praznini u povijesti renesansnog Višegrada na čijem su muljevitom dnu prije par godina otkriveni kosturi nečijih devedesetogišnjih nena i nečije trogodišnje djece. Ni riječi o svježoj, koliko jučer iskopanoj rupi u povijesti grada, kojoj nedostaje četrnaest hiljada protjeranih i tri hiljade ubijenih građana.

Doći će valjda i ta živa, rastvorena praznina na red, čim se, eto, popuni ona stara stotinu godina. Doći će i ti dokumenti na red, čim se preštampa, uveže i u arhivu Odjeljenja za istoriju Kusturičina instituta pospremi pismo austrijskog guvernera Oscara Potioreka ministru financija Leonu Bilinskom. Ima dana, bilo je i ratova i uzroka i pisama, doći će na red i druga pisma što su ih pisali ljudi iz historijske praznine, kao što su došla na red i "Pisma u slobodu" Ljubice Guzine, Srpkinje u sarajevskom kućnom pritvoru ratnih devedesetih, promovirana nekidan u Kusturičevom Andrićgradu. Ne treba, jebiga, do Beča, Beograda i Sarajeva potezati da se nađu takva pisma.

Ima dana do Vidovdana. Pa će nakon velikog povijesnog Vidovdana 1914. doći valjda na red i Vidovdan 1992, onaj što je svanuo gustim dimom s Bikavca, sa zgarišta kuće Mehe Aljića, iz koje i dan-danas tamnom prazninom u andrićgradskoj historiji odjekuju vriskovi živih spaljenih staraca, žena i djece, miješajući se sa zapomaganjem i dimom onih spaljenih dva tjedna ranije, u kući Sumbule Zebe u Pionirskoj ulici.

Obnovljeni inat

Tu prazninu, međutim, nisu popunjavali Kusturičini i Dodikovi bageri. Umjesto njih, obnovio je inat Bakire Hasečić i bošnjačkih dobrovoljaca, što su je sagradili kakva je bila, nimalo veličanstvena i renesansna, neugledna i obična, po mjeri svoga vremena i svojih stanara. Da zapamti povijest Višegrada kako su - pored cijelog lažnog i historijski bespravnog Andrićgrada - Država i Grad došli rušiti obnovljenu Sumbulinu kuću-grobnicu. Pa da izučava u Odjeljenju za istoriju onaj dokument gradskih vlasti, najsramotniji papir u cijelokupnoj istoriji Višegrada, kojim se traži da se kuća "vrati u prvobitno stanje". Kao da ima na svijetu nekoga tko bi više od Sumbule i onih sedamdeset nesretnika želio da se sve - ako igdje ima te moći, sile i komunalne službe - nekako vrati u prvobitno stanje.

Ta praznina u historiji - "prvobitno stanje" kuće Sumbule Zebe - ne zanima, međutim, arhitekte Andrićgrada. Ne zanima ih ona praznina na kamenom spomeniku na mezarju Stražište, onaj pretposljednji, prazni redak iz uklesane posvete "žrtvama genocida u Višegradu". I tu su strašnu, tešku riječ iščupali iz spomenika, i tih će osam kamenih slova, "genocida" - kao i sve ostalo iščupano kamenje - ugraditi u renesansni Andrićgrad. Slova A, N, D, I, C i G sad imaju, nedostaju im još samo četiri. Ali ima dana do Vidovdana, i mezara do Lazara, jedinoga vidovdanskog mučenika kojega pamti renesansni Višegrad.

"Srušili su Andrićevu bistu, a dobili Andrićgrad. Neka paze što rade", jalijaški duhovito na kraju prijeti Emir Kusturica, ostavljajući da se jednako zapitamo što valja srušiti da bi se dobio Višegrad. Da bi se grad, kako ono, "vratio u prvobitno stanje".

Nije, naravno, važan Kusturica. Ima već dugo da nije važan. I on i njegov lažni grad ostat će za budućnost - i neka ih tamo - tek znamenje zaborava, strahotne praznine duše koja istim dlijetom kleše veličanstvenu izmišljenu historiju i briše svoje mračne tajne.

Srušili bi Sumbulinu kuću, a gradili Andrićgrad.

Neka paze što rade.