Korisnika
online 1453 | Najnovije vijesti | Najcitanije danas
Dešavanja
Kolumne
Kolumne
*** Objavljeno prije 1 decade 10 mjeseca
Popravljanje istorije, Sevdah za Kustu ili od (rušenja) Starog mosta do izgradnje zadužbina
Slika sa otvaranja festivala Kustendorf , blizu srpsko-bosanske granice, u kojoj u režiji Emira Kusturice Gavrilo Princip (“igra” ga Ivan Jeftović) ubija Franza Ferdinanda (Zoran Cvijanović) je, zapravo, vizualizacija istorijskog revizionizma. To je, zapravo, isti onaj trend koji izjednačava partizane i četnike, proglašavajući ove prve okupatorima, a druge antifašistima. Tog pomirenja, suštinski, neće biti jer su djeca ovih drugih uspjeli isposlovati da se slika njihovih roditelja retušira, baš kao što Kusturica tvrdi da je “Ferdinand bio najveći zlikovac u istoriji čovječanstva” te da “samo on nije znao da će u Sarajevu biti ubijen”.
Vjerovatno bi psihoanalitičari imali još što-šta reći o tome da (nekad) veliki reditelj pravi igrokaz o, u osnovi terorističkom aktu, pa ga onda još pseudoteorijski “objašnjava” , ali mi ćemo se ovdje prestati baviti time. Uz malu ogradu: to Kusturičino “bosančenje” (priče o tome da vozi helikopter iznad Sarajeva i incognito dolazi na Goricu) uvijek ima jednu fatalnu dimenziju. Zato je možda i dobro da narod kojem pripada – iako se toga dobrovoljno odrekao – izvuče neke po(r)uke iz njegovog slučaja i malo “odraste” na njegovom primjeru. Niti treba određivati ko jeste Bosanac (i Hercegovac), niti je to, u osnovi, nekakav veliki dar. To je, prosto, tako, pa ko voli – nek’ izvoli.
Ljudi ili muzičari
No, u cijelu se stvar udjenulo nešto što se tiče onoga što ovo piše. U muzičkom program festivala nastupili su rumunski velemajstori Mahala Rai Banda, mlada francuskinja Zaz, rock and roll Vojvoda Bora Čorba, No smoking orchestra (odnosno ono što je preostalo od Neleta Karajlića nakon što mu je “Profesor” preoteo bend), i Mostar Sevdah Reunion. Opet se radi o ostatku, jer kao što znamo, postoje još barem dvije (polu)franšize ovog nekad popularnog benda, čije se ime danas valja u blatu. Opet “popravljanja” istorije, baš kao i u slučajevima Ferdinand – Princip, četnici – partizani. Malo mi je tužno, ma šta malo, puno mi je tužno bilo gledati svog druga Sandija Durakovića kako se pati s nekom mučnom izvedbom “Sinoć sam ti Safo”. I da se razumijemo, nema u toj priči nikakvog utjerivanja ideološke pravovjernosti: svako ima pravo svirati gdje, kome i šta hoće, ali zar je stvar s Mostar Sevdah Reunionom, zaista, morala završiti tako jadno? Izgleda da jeste, jer je ispalo da u tom slučaju apsolutno važi ona kafanska: “Haj’mo se dogovorit’ jesmo li ljudi, ili smo muzičari!”
Biografijom i životom slab na Mostar dočekao sam osnivanje Mostar Sevdah Reuniona kao prvorazredan događaj, i gledao da se uvijek nađem u pomoći. Producent Dragi Šestić je generacija, za blagopočivšeg Izu Delića sam znao još kao mali, a majka je čak išla u školu sa violinistom Neđom Kovačevićem. Kud ćeš više, reklo bi se, plus Mišo Petrović i Seno Trnovac - rokeri. Svi uvjeti za bezuvjetnu ljubav bili su ispunjeni, ali nešto nikako nije klapalo: kad bih napisao da je, recimo, Mišo preuzo neki detalj od Vlatka Stefanovskog, ili savjetovao da rahmetli Ljilji Petrović (Buttler) daju solo klavirsku tačku, jer ga je svirala više nego pristojno, to bi se (obično) krivo shvatilo, pa sam se okanio ćorava posla.
U to će nakon fantastičnog albuma sa Šabanom Bajramovićem i njihovog solo albuma Secret Gate (koji se računa kao njihov posljednji “pravi” rad) stvar i puknuti, prvo na dvije, pa onda, mislim, i na tri frakcije i onda nije imalo smisla ni pokušati (u)pratiti šta tu ko (više) radi.
Bez njih to nije to
Držao sam se onoga da gig koji se tako zove ne može postojati bez Nedjeljka Kovačevića, Ilijaza Delića i Mustafe Šantića, uz sve poštovanje ostalima, i nisam više išao na koncerte. Bilo mi je žao kad sam vidio da se takav project raspada skoro isključivo zbog para, ali mi smo takvi. Mali u velikim stvarima. Baš kao što je Kusturica u velikim povijesnim temama – amater.
Veliki mag nekretnina je, ipak, pokazao da je ništa drugo nego tvrda bosančeroska glava koja je na sve načine “skrvila” da na svoj festival dovede sevdah bend. Sve 5, reklo bi se, ali recimo da razumijem dvoje trenutno vrlo popularnih izvođača koji su odbili ponudu, jer nisu htjeli da pogađaju u kojoj je fazi domaćin, i izbjeći eventualno pojavljivanje istoga s kokardom na glavi, što mu zna biti običaj. U tom smislu valja žaliti ovu frakciju Mostar Sevdaha, baš kao što nekad čovjeku iskreno bude žao Nemanje Kusturice.
Čovjek nikada i ni u šta ne može biti potpuno siguran, ali ne znam koji novci mogu platiti takvo bacanje obraza pod noge. Baš kao što ne mislim da Kusturica uvijek može uživati u posjedima koje je stvorio. Jer, kao neko s refleksom i talentom velikog umjetnika, on treba znati da je njegova (sadašnja) slika svijeta danas vrijedna otprilike koliko i sadašnji “Mostar Sevdah Reunion”.
Ali, oni imaju nešto duboko zajedničko. I ogranak Mostar Sevdah Reuniona i njihov poslodavac su, zapravo, žrtve mita o vlastitoj veličini i nepogrešivosti. Jer, niti je, niti u krajnjem treba biti, Mostar Sevdah Reunion bend koji je isključivo svojim umijećem zaradio nastupe na velikim svjetskim pozornicama, niti je Emir Kusturica pretplaćen na glavni program u Cannesu i tamošnje palme jer je bezvremeni genije. Njegove slike balkanske histerije su idealne za ublehu o antiglobalističkom djelovanju, i u Francuskoj se to čita(lo) i gledalo više kao zabranjeno voće, egzotična divlja ljepota, nego kao velika umjetnost. Pri čemu se nekim komadima umjetnost, dakako, ne može odreći. Ali, u cijeloj stvari ima nešto duboko, ontološki pogrešno.
Za eventualno ispravljanje bi trebalo razdvojiti, ili spojiti, kako vam drago, heroje i zločince, partizane i četnike, Principa i Ferdinanda, antiglobalističko ponašanje i posjedovanje privatne vojske. Ali ne na način na koji su nam to servirali Mostar Sevdah Franšiza i Emir Nemanja Kusturica . To može samo produbiti već ionako predubok jaz između nekadašnjeg rušenja Starog mosta i izgradnje Andrićgrada ili neke druge Nemanjine zadužbine. Čudna jada (i) od Andrićgrada, reklo bi se.
