renem neki dan na posao i dok sam prolazio pored bivšeg "Expresa" osjetih nevjerovatnu tugu. Shvatio sam da to jutro tamo nema čika Miše i da ga tu nikad više neće biti...pogledah i vidjeh da je neko već stavio ružu na mjesto gdje je čike Mišo obično držao svoje četke.
Piše: Elvis J Kurtovich,
I tako je krenulo. Dva tri dana kasnije na istom mjestu gužva. Ljudi potpisuju peticiju da se na istom mjestu postavi spomenik čika Miši. I čujem u prolazu jednog čovjeka kome sve to nije jasno kako nekom govori: "Pa što je on legenda? Radio je svoj posao isto kao i ja..."
I ja malo zamislih. Pokušaću da onima koji nisu iz Sarajeva, ili se ne osjećaju Sarajlijama u par riječi objasnim ovu tugu.
1. Čika Mišo je bio gospodin. On je bio simbol one neke stare gospode koja polako izumire. Često bih posmatrao papke i papanke koji tuda prolaze u garderobi poznatih modnih marki. I često bih se prepao papaka koji turiraju snažne motocikle ili automobile na tom dijelu "piste". Čika Mišo je bio veći gospodin od sviju njih. Ne znam šta oni vole od muzike ali čika Mišo je najviše volio da pjeva pjesme iz filma Bal na vodi!
2. Čika Mišo je bio posljednji čistač cipela u Sarajevu. Kakvo je to zanimanje "čistač cipela", zašto je toliko bitno bilo nekada nemati blato na cipelama, kom stilu pripada film "Čistači cipela", ide i Kubanac Ibrahim Ferrer i njegova priča "čistač cipela koji je u 82. godini postao svjetski poznati pjevač" - sve su to teme o kojima razmišljam ovih dana.
Možda pojma nemate o tome šta znači izraz "Maradona ne bi mogao Peleu ni cipele (kopačke) očistiti...“. Možda pripadate generaciji kojoj nikada čistač cipela nije očistio cipele, a možda imate neki birvaktilni osjećaj da je tata nekada znao reći: "Daj da i tebi čiko malo očisti cipele, idemo u goste!" i da vam je to nekako poznato...neprijatni osjećaj da vam neko puno stariji od vas čisti cipele.
Usred svih tih razmišljanja sjetih se da moram da podijelim sa vama dragu uspomenu sa čika Mišom koju imam. Naime u video spotu za pjesmu Kokuz grupe Dubioza kolektiv (režiser Salem Kapić Kantardžić), negdje na sredini pjesme, ima momenat kada čika Mišo glanca konvertibilnu marku liku koga je glumim:
Protekle sedmice sam se i prisjetio svog profesora koja mi je predavao fizičko vaspitanje u Drugoj gimnaziji.
Aleksandar Aco Đanešić bio je izuzetan pedagog, a naša olimpijka Bibija Kerla s posebnom ljubavlju prema svom treneru, koji nažalost više nije među nama, je evocirala uspomene na Zimske olimpijske igre 1984.
Acine mudrosti i nakon tolikih godina nekada mi "prođu kroz glavu" slično kao i misli i savjeti mnogih dragih profesora. Već sam pisao o svom profesoru „s Građevine“, projektantu bob staze na Trebeviću.
Aco, slično kao profesor Bučar, ili profesor Karadža (o kome ću tek pisati), imao je neki svoj humor koji je bio "vaspitnog karaktera" i nije bio sam sebi svrha. Npr. lijepo nam je rekao da će nam kod skoka udalj mjeriti zadnji dio tijela koji dotakne strunjaču. I uvijek se nađe neko kome guzica ili ruka ostanu iza nogu i ostalog tijela, i onda profesor cinično izmjeri dva metra umjesto metar i po koliko je skok stvarno bio! I mi se smijemo, a ovaj što je bio neoprezan počne da se buni: "Ali profesore, ja sam već bio doskočio, ruka je pala poslije"...i kako se on buni i ide prema profesoru, tako mu Aco mjeri "zadnji dio tijela": Metar i dvadeset, metar i deset, nula i šezdeset!(kada se učenik prestao buniti i stao, ispostavilo se da mu je Aco mrtav ozbiljan, dok smo se mi ostali smijali, upisao u formular praćenja fizičkih sposobnosti učenika skok od 60 cm!)
Ili kad Aco na početku časa izvede iz vrste određenog učenika i da mu neopravdani čas!
"Šta sam uradio druže profesore, imam bijele čarape, čiste tene, podrezane nokte...". I onda Aco krene svoju tužnu priču... Kako je on juče bio na skijanju na Jahorini. I kako je bila velika gužva. I kako svi stoje u redu samo se jedan tip pravi mangup i ide preko reda. I kako je pošao da nevaljalca opomene da stane u red - kad ostade šokiran!... „TO JE MOJ UČENIK! MOJ UČENIK - MOJA BRUKA! U ZEMLJU DA PROPADNEM OD STIDA!“
I mi se valjamo od smijeha, a razočarani profesor koji je "dočekao svojih pet minuta" upisuje nevaljalcu neopravdani čas u dnevnik objašnjavajući suštinu: "Šimiću - ovo nije samo obrazovna, ovo je vaspitno-obrazovna ustanova!"
Ili npr. jedno tromjesečje smo učili borilačke vještine. I dođe vrijeme za ocjenjivanje. Zadatak za prvog učenika: Odbrana od noža. Jedan đak ko fol drži nož u ruci i napada ovoga koji odgovara za ocjenu.
Gumbaju se oni, koriste zahvate i tehnike koje smo učili predhodni "polusemestar"...Profesor prekida akciju, kaže da je dovoljno i upisuje ocjenu u dnevnik. A ona glasi: nedovoljan (1). Izlazi i drugi učenik, pokazuje nam svoje borilačke vještine odbrane od noža. I on dobija ocjenu nedovoljan (1).
I tako još nekoliko "mladih karatista"...Ništa nam nije jasno dok nam profesor nije objasnio: "Jesam li vam ja na početku predavanja rekao da je najbolja odbrana od noža bijeg! Ako vas neko napadne nožem, vi morate bježati, a rekao sam vam da sve ono što ćemo učiti ide tek u slučaju da je bijeg nemoguć! Da se neko sjetio toga i počeo bježati na napad noža - dobio bi peticu! "
"Dobro profesore - ali niste morali podijeliti toliko kečeva!"
"Morao sam. Važna je stvar u pitanju. Da sam samo prvom dao jedinicu ne biste upamtili!"
I kako mi je to moj profesor Aleksandar Đanešić, uz pomoć velikog broja kečeva prije nekih 36-37 godina objasnio, kao što vidite - ja još pamtim!
Ovi dani su u Sarajevu bili u znaku hokeja.
Slično kao što se danas malo zna o velikom rukometu, mnogi naši posjetitelji portala nisu nikad imali prilike da pogledaju veliki hokej (bandy).
Vjerovatno su mali hokej i mali rukomet vremenom istisnuli "svoju veliku braću" iz ekonomskih razloga, a ne zato što su atraktivniji. Kao dokaz spektakularnosti velikog hokeja prilažem vam ovaj fascinantni film: