U Bosni je izbor lak: jal’ insan jal’ hulja | Banovici.net
maska
Zadnje iz kategorije:
Korisnika online 1019 | Najnovije vijesti | Najcitanije danas
analyticstracking

Emir Hadžihafizbegović
U Bosni je izbor lak: jal’ insan jal’ hulja
Emir Hadžihafizbegović
Dešavanja
Intervjui
*** Objavljeno prije 6 godinu 7 mjeseca

Nije lako razgovarati s Emirom Hadžihafizbegovićem: suviše je tema da bi sve mogle stati u jedan intervju, suviše je i njegovih nagrada i glumačkih ostvarenja da bi bili uopće pobrojani na jednom mjestu. Možda je i zato, umjesto priče o njegovih 200 Žaba, koje će u četvrtak, kada se ovaj broj Dana pojavi na kioscima, svečano obilježiti svojih prvih pet godina trajanja, ovaj razgovor počeo sa njegovom polemikom sa Oliverom Frljićem, pokrenutom nakon Frljićeve postavke Andrićevog Pisma iz 1920. Nije, naravno, nevažno ni spomenuti da je upravo Žaba 2009. bila prvo Emirovo gostovanje u Beogradu, nakon rata. Predstava je pobrala sve komplimente, a izvedena je u Ateljeu 212. Vratimo se, ipak Frljiću i Emirovim razmišljanjima koja se nakon bezbroj pitanja mogu i ovako sublimirati, uz rizik svih kritika o nedostatku tipičnih novinarskih pitanja. Dakle: je li Emir Hadžihafizbegović promijenio svoje stavove iznesene u polemici?



O FRLJIĆU: Nisam, niti ću! Osim što više nisam ljut kao prije dvije godine. I dalje smatram da se radi o podvali koja nije samo Frljićeva, nego svoje impute ima unutar MESS-a. A znamo svi ko je Faraon festivala malih i eksperimentalnih scena. Festivala koji je definitivno izgubio ono po čemu je nekoliko decenija prepoznatljiv u regionu, a to je sarajevska publika. Spasi mu dignitet ponekad neka sjajna predstava poput novosadskog Galeba ove godine, ali sasvim je izvjesno da je to postao "festifal kaste” od nekih 500 do 600 ljudi koji 15 dana kruže po teatrima i gledaju uglavnom bezidejni i dosadni teatar po principu "daj mi, pa mi dođi”. Dakle, ti meni, Faraonu, daš režiju, a ja taj teatar dovedem na MESS! O toj trgovini koja traje godinama između Faraona i njegovih miljenika bruji cijeli teatarski region. Bilo je zaista gnusno i bezobrazno ne uzeti Žabu da se igra na MESS-u. Čak je selektor koji je gledao predstavu fasciniran našom igrom, tekstom i režijom, ali Faraon je rekao NE. No, kako je i Faraonu voda jednom došla do grla, pa je ustuknuo, treba biti strpljiv i čekati. Ko poznaje povijest zna kako je završio posljednji Faraon. Našem Faraonu voda je krenula od pupka ka glavi. Znači, saburat nam je kako god okreneš.



O NAGRADAMA: Ove godine dobio sam samo za film Miroslava Momčilovića Smrt čoveka na Balkanu mislim pet grand prixa za najboljeg glumca na pet filmskih festivala. Za film Odumiranje Miloša Pušića dobio sam nagradu u Nišu za najboljeg stranog glumca. Na velikom i značajnom europskom festivalu u Cottbusu u Njemačkoj dobio sam Grand prix, u konkurenciji 15 filmova iz Europe, i proglašen najboljim glumcem za ulogu oca u slovenačkom filmu Chefuri raus, reditelja Gorana Vojinovića. Dobio sam nagradu za najboljeg glumca u regiji, koju dodjeljuje srbijanski list Hello i to na bazi glasanja blizu 20.000 njihovih čitalaca. Da, želim spomenuti da sam u Cottbusu dobio i novčanu nagradu od 5.000 eura koju već trošim na pravljenje hair-česme u Krajini, kao pomen poginulim navijačima  reprezentacije BiH, koji su tragično izgubili živote na povratku u Bosnu iz Kaunasa. Za Žabu i ulogu Zeke dobio sam pet nagrada u regiji, na festivalima u Splitu, Nikšiću, Beogradu i Brčkom dvije nagrade publike i žirija.

 


POSEBNA NAGRADA: Posebno mi je draga Nagrada Zoran Radmilović, jedna od najznačajnijih nagrada kada je gluma u pitanju u cijelog regiji. Dobio sam Zoranovu statuu tešku 10 kilograma koju mi je uručio ministar kulture Srbije Nebojša Bradić.

 

LJUBAV I MRŽNJA: Nigdje se tako surovo i plemenito ruku pod ruku ne šetaju stoljećima, ljubav i mržnja, strah i nada, dobro i zlo, principijelnost i licemjerstvo, nemoral i etika, junaštvo i kukavičluk, bol i sreća kao u Bosni. Nigdje se na dunjaluku ili svijetu, kako god hoćeš na tako malom prostoru i geografiji, čovjeku ne pruža mogućnost da bira šta će biti. Insan ili hulja. Prvo te vodi ka patnji i dobrom osjećaju pred ogledalom, da možeš sam sebi u lice reći "šta ima majstore”, drugo ti stvara privid lažne sreće, a u osnovi te čini šupkom s kojim se Bosna kad-tad obračuna. Niko na kraju ne ode pod Iahku zemlju bosansku i hercegovačku, a da ne dobije ono što je zaslužio. Zato u Bosni život jeste mudra priprema za smrt. I zato je u Bosni cijeli život borba za jednu dobru dženazu.

I zato ja volim Bosnu, Hercegovinu, zato je ne dam. I zato će onaj ko je ne voli vazda "popušit”, a Bosna će ići dalje. I tako će biti sve do kijametskog dana.

 


O (NE)PRIZNAVANJU USPJEHA: Da sam to pitanje dobio prije 10 godina odgovorio bih snažno, emotivno, rezignirano i povrijeđeno. Danas sa 52 godine života iza mene te me stvari više ne uzbuđuju i na njih gledam mnogo racionalnije. Znaš, nemam ja više vremena ni da se mirim, a kamoli da se svađam. Teza da Bosna ne oprašta uspjeh kao i ona da bi u Bosni bio omiljen moraš biti prosječan, takođe je podvala koja se pripisuje ekskluzivno samo Bosni. A to zapravo nije tačno. Zakržljale psihologije, netalentirani umjetnici, zlobni kritičari, iskompleksirane književne hijene, vučje oči i polusvijet generalno, planetarni su usud, negdje više negdje manje. Balkan jeste na neki način paradigma sintagme "nek komšiji crkne krava”, ali stavljati samo Bosnu u kontekst odijuma prema uspješnim ljudima ozbiljan je falsifikat ambijenta jednog podneblja. Sudbine Meše, Maka, Andrića, Berbera, u novije vrijeme Sidrana, Karahasana, ili rahmetli Ibrišimovića, Safeta Isovića, jesu sudbine svih velikih umjetnika. Dostojevski, Mozart, Hemingway, Charlie Chaplin, Van Gog, takođe nisu bili "proroci u svome selu”.  Dostojevski je trebao biti streljan, Mozartu se ne zna grob, Chaplina su protjerali iz SAD-a i umro je u Veveyu kod Ženeve. Ozbiljan umjetnik nikad ne može biti srećan čovjek. Dakle, ta vrsta mizontropije koju ponekad osjetim na svojoj koži pretočena je u jednu moju repliku napisanu u predstavi Tarik nije dio tala i ona glasi: "U Bosni je lakše živjeti kada se stvari podrazumijevaju.”

 


O HAIR-ČESMI: Da, odlučio sam od novčane nagrade iz Njemačke, od onih 5.000, već sam ti rekao, napraviti hair-česmu. Kako možeš pitati zašto? Ti su momci  poginuli na povratku iz Kaunasa u Bosnu. Mladi arhitekta Bekir Lubić već je izradio projekat. Zajedno smo početkom januara otišli u Krajinu da porodicama poginulih momaka prezentiramo idejno rješenje. Pravićemo je na jednom prelijepom mjestu u Krajini, gdje svraća puno ljudi i pustićemo da voda poteče 15. juna u isto vrijeme kada počne utakmica Bosna - Argentina. Nihova pogibija nije smrt pod kamionom nekih navijača iz Krajine. Za mene su oni šehidi, jer biti uz fudbalsku reprezentaciju BiH, sa toliko strasti i ljubavi, odvajati teško zarađeni novac i putovati Europom zbog Bosne i Hercegovine, nije bila samo sportska i navijačka poruka. Bila je to državotvorna poruka i oni su poginuli za državu Bosnu i Hercegovinu. Ti su momci voljeli Bosnu u sebi, a ne sebe u Bosni.

 


JE LI POLITIKA NAŠA SUDBINA: Gadi mi se, kao i svakom normalnom čovjeku da otvaram priču o politici unutar BiH. Do prije četiri godine i ja sam bio dio tog burureta i ministar kulture i sporta u Kantonu Sarajevo. Ako se tome dodaju još četiri godine kada sam preuzeo to mjesto u Kantonu, to je punih osam godina unazad. Vjeruj mi, iako je i tada ambijent bio nastavak groteske iz Daytona i nadrealne odluke o kantonima i 150 ministara, život u politici nije bio tako i toliko obesmišljen kao danas. Možda je najbolji primjer, bar meni, lakrdija oko hapšenja predsjednika Federacije gospodina Živka Budimira. Dakle, ko je pratio ta dešavanja, mogao je skontati da je čovjek bio legalista i nije u Parlamentu htio dozvoliti puč. Kada više nisu znali šta da rade, šalju pet kamera i hapse čovjeka, koji za mjesec dana izlazi i ponovo preuzima svoju dužnost. Mislim da od rimskog senata pa naovamo ne postoji ovakva politička budaleština i smijurija kakva je ova. Bosnom i Hercegovinom ne vladaju stranke. Vladaju korporacijske udruge koje se rastaljuju. Apstiniram od politike skoro četiri godine, ali nisam napustio stranku SDA. Nabešalo se nešto članarine pa ću otići iza Nove godine da to regulišem. Mene su u SDA-u pomnožili sa nulom zbog intervjua u ovom istom časopisu, kada sam rekao da se stranka provincijalizirala, hermetizirala, prestala baštiniti tekovine herojske odbrane Bosne i Hercegovine i da je zaboravila na malog običnog čovjeka, onog koji joj 20 godina daje glas. Sada je u toj stranci mnogo gore. Mrena na očima pojedinaca navučena je do kraja i ta personalna borba za pozicije o kojoj imam neke insajderske informacije otišla je čujem tako daleko da se i pištolji spominju kao sredstvo obračuna. Jadno da jadnije biti ne može.



NOVOGODIŠNJA ČESTITKA:
Dragi moji Bosanci i Hercegovci, želim vam svaki hair i dobro. Zdravlja, sreće i uspjeha! I upamtite: život je onakav kakva vam je misao! Zato molim Gospodara svih svjetova da nam ne oduzme misao o dobrom.

NAPOMENA: Komentari odrazavaju stavove njihovih autora, a ne nuzno i stavove internet portala banovici.net. Molimo korisnike da se suzdrze od vrijedjanja, psovanja i vulgarnog izrazavanja. Banovici.net zadrzava pravo da obrise komentar bez najave i objasnjenja.

Get Adobe Flash player

PIK.ba - Svijet Kupoprodaje