Živmo normalno?! I globalno! Možemo sve reciklirati?! Možemo reciklirati plastične flaše. Možemo reciklirati plastične kese. Možemo reciklirati papir. A možemo li reciklirati bačene snove?!

Našla sam se na nekoj granici nerazumijevanja. Ne razumiju drugi mene, ne razumijem ni ja njih. Na mome pasošu nema vize da pređem ovu granicu, do tada moram da čekam...

Ali nekako u svim tim čekanjima koja su me uvijek činila hrabrijom znala sam jako zalupiti vrata! Nisam u svakoj igri pobjeđivala, ali sam se uvijek nadala da ću u narednoj izvući keca iz rukava, koji će me odvesti do pobjede.

Vrag mi nikad nije dao mira da sjednim na jednom mjestu, ne, ja i kada sjedim moram da se klatim, da prebacujem nogu preko noge, igram se s prstima, jednostavno mora biti drugačije od uobičajnog.

Sjećam se jedne rečenice moje poznanice, upućene mojoj drugoj poznanici o meni:“Pusti ti nju, ona u filmovima živi.“

Ne znam iz kojeg sam filma „ispala“ i došla u ovu realnost. Ali, ako ćemo o kritici, trenutni likovi realnosti mi se nimalo ne sviđaju.

„Promijenio si se.“, rekoh mu.
„Nisam se promijenio“, odgovori drsko moj poznanik.
„Jesi!“ rekoh i ja pomalo drsko.
„Što sam se promijenio?!“ upita tiho.

Kad me pita što se promijenio, znam da se promijenio. I da je sam osjetio tu promjenu, ali da željno isčekuje i da neko drugi možda uvidi tu promjenu, ne bi li je zadržao ili ipak promijenio.

I nedajući mi vremena da dodam bilo šta, on dodade:„Ma nisam, ovakav sam ja...“

A onda na moj upućeni pogled ka njemu, reče:„Amela, meni je bitno da naplatim svoju platu, nemam ja vremena za snove.“

„Ostavio sam svoj san.“, reče sjetno.

Srijedom odvoze smeće. Njegovu vreću sna otvorio je slučajni prosijak, onda su jedno parče odnijeli gladni psi, lutalice, a potom je njegova vreća ubačena u zdrobilicu koja je zdrobila njegov san sa ostalim otpadom. Sada ga voze na deponiju, daleko od njega. Da li će ga neko pronaći? Da li će ga neko uzeti, ukrasti? Da li će ga neko prodati? A da li će ga on probati vratiti? Da li će ga ikad reciklirati?

Čini mi se da smo pogrešno skrenuli. Neko je okrenuo saobraćajni znak za skretanje na pogrešnu stranu. I gle čuda, niko od nas nije se ni našalio da upali žmigavac za neko drugo skretanje, nego baš na ono, gdje su svi pogrešno skrenuli. Idi uvijek gdje masa ide. Masa glumi da sve zna, a u stvari je u zabludi.

A onda mi svaki dan Google naslika na svojim slovima ime jednog velikana, rođenog na današnji dan. Majstora svog zanata, koji je pratio svoj san i umro sretan.



Ovako, mi čekamo da umremo da budemo sretni?!