Gorane dobrodošao! Danas pričamo o svemu i svačemu, ali krenut ćemo redom od prve violine, preko Konjica do Napulja, tako nekako ide tvoja životna priča?

Pa ja sam rano počeo da sviram sa odraslim, već sa 15 godina, a onda sam već sa 17 svirao u striptiz baru, a sa 18 sam bio u inostranstvu, svirao u Napulju. Vrlo lako je provesti život u barovima, žene su lijepe, a lova je dobra.

Kako si uopšte došao do Napulja?

Neko je ljetovao u Dubrovniku dok smo mi svirali u tom striptiz baru, pa mu se nekako zgodno učinilo to što mi sviramo dok se ove svlače, pa nas je pozvao u svoj bar u Napulju.

Kako se živjelo u to vrijeme?

Pa to je bila 1967. i sjećam se da smo mahnito jeli tost, jer kod nas ta pojava nije postojala i igrali smo fliper, toga isto nije bilo kod nas.

Sad kad kažemo Bijelo dugme, koliko to tebi znači?

Na to sam uvijek gledao kao da mi neko priča priču iz mog zagrobnog života, a onda kada smo se ponovo skupili – Sarajevo, Zagreb, Beograd – bilo mi je milo. Nekako su se desila ta tri koncerta da smo bili ponovo zajedno i ne samo mi na pozornici, nego i ljudi dole. Ljudi su poželili da budu zajedno i poželili su neke pjesme koje imaju zajedničke. I tada mi je bilo milo da sam neke od tih zajedničkih pjesama i ja napisao.

Ti i romska muzika?

Pa znaš, svaki veliki koncert je u garderobi imao romski orkestar da nas grije pred izlazak. Kad se baviš ciganskim poslom onda si ciganima okružen uvijek. To je moje odrastanje uz muziku. Za mene su danas električne gitare, kad ih uporedim sa trubama, kao nešto slabo, ovo mi je artiljerija! Volim kad grmi iza mene, ja ne idem na tonske probe, ali moj tehničar uživa da sjedne na moju stolicu i da svira s njima. To bi svakome poželio, da 5 minuta bude na pozornici sa mojim orkestrom!

Svako malo, kada ti je bilo dosta, ti si odlazio i ponovo se vraćao u Sarajevo?

Ima nešto u ljudskoj prirodi od lososa. Znaš kako losos, on se rodi u nekom malom potočiću i onda ode cijeli život živi u nekom velikom lijepom okeanu i onda nešto krene da muči pred kraj života i onda jadnik krene uz rijeke ponovo do tog svog potoka. Tako i ljudi. Ja sam recimo sada kao moj tata. On je bio vojno lice po cijeloj Jugi, predavao na akademiji u Sarajevu i ja sam zato Sarajlija, ali on se na kraju svog života vratio u svoje selo, neki sveti Petar tamo na mađarskoj granici. Meni je lijepo kad dođem u Sarajevo. Ne znam kako to nauka objašnjava, ali volim ovdje da dođem.

19. ovog mjeseca, pred sami kraj godine, Goran Bregović pravi donatorsko veče za rome sa Gorice?

Pa malo smo istraživali i otkrili da u BiH vrlo malo Roma ima u muzičkim školama. Ambicija ove fondacije je da im omogući da žive dostojanstveno kao sav normalan svijet i da im da pravo na rad. Mi ako uspijemo da odškolujemo 10 Roma, to će biti velika stvar. To je ambicija te fondacije.

Ko dolazi u Zetru 19. 12. 2013.?

Pa doći će svi oni koji nikada nisu bili skupa na pozornici. Svi su se odazvali bez ikakvih uslova, svi su htjeli da pomognu. Znaš, muzičari ipak svoj cijeli život provedu sa Romima. Niko se nije bavio ovim, a da nije imao susret sa Romima, tako da je oko ovakve ideje vrlo lako okupiti ovakva imena kakva sam ja skupio. Ja ne bih da sebi dajem zasluge za to, mislim da je za to više zaslužna fondacija. Svi su došli da naprave da ta poruka bude što glasnija i da uspijemo u tome!

Gorane, hvala ti!