Testament Danila Kiša pisan rukom u posljednja doba života faksimilno je objavljen u jednom crnogorskom književnom časopisu. Piščev rukopis već je bio rasturen i raspadnut, slova bez radosti oblikovanja, načinjena još samo od boli, i u potrebi da se iza sebe ostave čisti i poplaćani računi, da se nakon smrti zna što je čije, i da se unese posljednji, konačni red u odnose s bliskim osobama, u odnose koji u Kiševom slučaju nisu bili tipični. Među stvarima kojih se na kraju sjetio, među predmetima koji su za njega bili vrijedni da se spomenu u oporuci, bio je i njegov portret, koji je naslikala Slobodana Matić, a koji je visio na zidu njegova pariška stana. Stan je, navodno, bio mali, s tek jednim čestitim zidom za takvu sliku. Na njoj je Danilo Kiš s maslačkom u ruci. Poznata je ta slika, ne zato što je nekoliko puta reproducirana po jugoslavenskim časopisima i u tematskim prilozima u povodu Kiševa života i smrti, nego je bila tako poznata stoga što je, zapravo, to bila najbolja njegova slika. Bolje od svake fotografije, i od televizijske snimke, ona bi namjerniku pokazala ne samo kako je izgledao, nego i tko je bio taj čovjek.

Dugo sam je gledao, sitno otisnutu, crno-bijelu ili slabih boja, na stranicama kulturnog dodatka beogradske Politike, a kasnije odloženu, prešanu kao cvijet u herbariju, u knjizi Georgija Ostrogorskog “Istorija Vizantije”, u koju sam svojevremeno spremao novinske isječke, sve dok nije toliko nabubrila da se skoro raspala. Otvarao bih je, gledao tu sliku Slobodane Matić, i nastojao dokonati zašto maslačak? Nizašto, moglo bi se reći, zato što je to slika, i nema se što gledatelj pitati čemu maslačak u Kiševoj ruci. To pitanje trebalo bi biti nedostojno gledanja. Tako bi i bilo kada taj maslačak ne bi djelovao fatalno, sasvim njemu nalik. I kada središte slike, ono u što se, dakle, prvo gleda, ne bi bio maslačak, a ne čovjekova glava. Portret Kiša, naime, nije na njegovim ramenima, nego u njegovoj ruci. Prije nego što je duhnuo vjetar i raznio maslačak, Danilo Kiš je testamentom oporučio ovu sliku, onoj kojoj je trebala biti oporučena.

Izložba

Nekoliko mjeseci nakon njegove smrti održana je u tek otvorenom Domu pisaca u Sarajevu izložba slika Slobodane Matić. Neizrečeni povod izložbe bilo je izdavanje odabranih dijela Mirka Kovača, u izdanju Svjetlosti. Svaka je knjiga na zaštitnoj omotnici imala reproduciranu po jednu njezinu sliku. Ediciju je grafički oblikovao Mustafa Ibrulj. Pisac je tek navršio pedeset i prvu, a te knjige su bile neka vrsta općevažeće potvrde statusa književnog klasika. Nisu, međutim, djelovale konvencionalno, nigdje kože, brokata i zlatotiska, kao što ni sama izložba nije bila konvencionalna. U prostorima klupskog restorana, za pognutim plećima gostiju, koji su vilicom i nožem vrebali “veselog bosanca” ili “vezirske mahmudije” – kako su se zvali najpopularniji odresci Doma pisaca – izvirivao je Kovač s Matićkinih slika. Izgledao je, na tim slikama, kao da gleda iz neke prošlosti, iz vlastite ili tuđe pripovijesti, koja na čudan način konotira te ljude koji su došli da se tu najedu, i sad ih gledamo kako noževima grebu po tanjurima. Izložbu Slobodane Matić u Domu pisaca pamtim po tom karakterističnom zvuku metala koji struže po porculanu i stvara zastrašujuću škripu s kojom uskoro započinje rat.

Dvadeset i tri godine kasnije vrijeme je sprovoda, a ja sjedim potpuno sam u konobi njihove kuće. Drugi svjedoče pogrebnom ceremonijalu, a meni je dopušteno da dočekujem i ispraćam duhove. Ljeto je, kako ne treba biti, ustvari kraj je ljeta, kada sunce pod idealnim uglom pada na zemlju. Vrijeme kada su boje najživlje, a svaka je stvar jasno razabrana u prostoru. Vrata kuće su otvorena, a pored njih, na neobičnom mjestu na zidu, tamo gdje se slika ne očekuje, portret Tina Ujevića i čaša jako crvenog vina. Pogled mu je sabran, život dovršen, i svaka je legenda o njemu ispripovijedana. Kovač ga je spominjao često, kao pjesnika čije stihove napamet zna, preko kojeg se kao dječak uvodio u književnost, i kao pisca koji mu je zavičajno i sudbinski blizak. U toj slici će se sahraniti. Pokraj nje je izlazio na dvor, tamo gdje su stol, stolice i hladovina.

Slobodana Matić rođena je 1947. u Prološcu, Likovnu akademiju završila je u Beogradu, gdje je i živjela sve do kasne 1991, kada se doseljava u Rovinj. Od tog vremena živi stalno u Istri. Rijetko je i rubno izlagala, češće po naslovnicama knjiga nego po zidovima galerija. Moglo bi se reći da se mnogo više bavila slikanjem, i slikarskim dokumentiranjem vremena, nego što je sudjelovala u umjetničkom životu. Njezine slike, često su to portreti pisaca, bliskih ljudi, izrazito su narativne, ali riječ je, obično, o naraciji snova. Ili pomalo podsjećaju na testament Danila Kiša, koji, opet, nalikuje njegovoj pripovijetki “Dug”, o posljednjim trenucima Ive Andrića, koja je, opet, pisana kao posveta početku “Proklete avlije”, i onom nabrajanju predmeta koji su ostali iza mrtvoga fratra… Slike Slobodane Matić liste su onoga što je za nekim trenutkom, vremenom ili snom preostalo. Inventarne liste nekih snova.

U Puli, na Forumu, u Galeriji Cvajner, za ovogodišnjega sajma knjiga, Slobodana Matić izložila je iste one slike koje se pojavljuju na omotnicama prvih Kovačevih odabranih dijela. U međuvremenu gotovo da i nije ostalo živih svjedoka. Premda između dva događaja nije prošlo tako dugo vrijeme – djeca koja su se tada rađala danas su pred diplomskim ispitima – naš svijet se na takav način pretumbao da više ne možemo biti pouzdani svjedoci ni u vlastitim sjećanjima, jer ona nam djeluju kao snovi iz prethodnih života, a ne kao otisci i odljevi nekih zbiljskih iskustava. Njezine slike nisu se promijenile, čak bi se moglo reći da nam daju pouzdanje kako smo ovo, ipak, oni isti mi, i nismo sve ovo sanjali, ali se fatalno izmijenilo njihovo značenje. Konačno, drukčiji je i kontekst gledanja. U prvo vrijeme tih slika, u Domu pisaca u Sarajevu, sjedili smo pognuti kao logoraši i strugali svojim tupim noževima po davno polomljenim tanjurima, dok danas, uspravni, ispod tih slika zveckamo šalicama za espreso i vrhovima prstiju lovimo sitni escajg pulskih jutarnjih kava.

Povratak života u privatne nadležnosti

Slobodanu Matić upoznao sam posljednje njezine beogradske godine, u stanu u naselju Medaković, negdje nakraj velikog grada. Zbilo se to nakon one sarajevske izložbe, kada se svud okolo pripremao rat i uzaludni su bili svi ti mali ceremonijali mira, geste i grimase ljudi koji jedni drugima pružaju nadu govoreći protiv zločinstva koje će se tek dogoditi, i koje je, bez obzira na nas, uvijek neumitno. Poslije su tekle godine, jedan za drugim izredali su se ratovi, da bi se na kraju svi naši životi vratili u privatne nadležnosti. I nije se više stradavalo pod visokim pokroviteljstvima državnih institucija, nego o vlastitom trošku i o svojoj muci. Nakon ratova, privatne patnje djeluju nekako šokantnije.

Jednom smo se, u neko ružno zagrebačko zimsko doba, umjetnica i ja žestoko sporječkali. Nije to bila svađa, nego nesporazum između dva očaja. Kovač ga je odlučno prekinuo, kao jednu sasvim bespotrebnu besmislicu. Zbog nečega, taj mi se događaj najdublje utisnuo od svih naših prethodnih i kasnijih susreta i druženja. Rasprava je vođena oko Hrvatske, prema kojoj sam, po njezinom mišljenju, na čas bio pregrub. Možda i jesam, a možda i nisam, tko će ga znati, ali u tom kratkom socijalnom igrokazu bilo je neke nježne tačnosti, pogođene slike, dobro ugođenog tona, kao u onoj glavi maslačka. I tu je tajna diskretnoga slikarskog umijeća i umjetnosti Slobodane Matić: ona pokušava naslikati sliku u koju će stati sav smisao onoga što je naslikano, portret koji će biti tačan u odnosu na onoga koji je portretiran. Ona pokušava naslikati sudbinu. I to joj uspijeva. Slike u Galeriji Cvajner ove zime pripovijedaju o nečemu što se dogodilo nakon što su naslikane.